O m e n i
Rodjen sam 29. maja 1954. godine u Srbljanima kod Bihaca. Prvo dijete Ibrahimu i Fatimi, pa jos sin – valjda su se obradovali. Nisu rekli da nisu.
U dobu kad sam zavrsio drugi razred osnovne skole, preselili smo u obliznji Bihac, gdje sam zavrsio Skolu ucenika u privredi, smjer – fotograf. Dio ispita sam polagao u skoli “Branko Lazic” na Drveniji u Sarajevu. Tada ni slutio nisam da je par stotina metara dalje (ulica Otokara Kersovanija) zivio legendarni Ismet Alajbegovic Serbo. A tu ga nikad nisam vidio. U toku skolovanja prakticni rad sam obavljao u poznatoj bihackoj fotografskoj radnji “Foto-korzo” Smaila Arnautovica, cuvenog i omiljenog “Smaje slikara”. Rado se sjecam da sam tada radio fotose za omot ploce “Case lomim”, i “Vrati se Neno, vrati”, rahmetli Mustafe Redzica – Hodzinog, a originalne fotografije imam i danas.
Dok sam jedne prilike pjevusio u tamnoj komori, radeci fotografije, u radnju je navratio prof. Ekrem Midzic i jedno vrijeme slusao sta ja to i kako pjevam. Kad je odslusao, pozvao me i rekao da sam upravo prosao audiciju za predstojece takmicenje amatera pjevaca “Prvi pljesak 72” Bihac. Osvojivsi I mjesto, stekao sam pravo ucesca iduce godine gdje se opet ponovio rezultat. Na republickom takmicenju u Puracicu, kod Lukavca, osvajam drugo mjesto, a na manifestaciji “Mladi pjevaju proljecu” u Sarajevu usao u finale. Pratio me Veliki narodni orkestar RTV Sarajevo, u kojem su svirali Ismet Alajbegovic Serbo i Jovica Petkovic. Tada je Asim Brkan osvojio 3. mjesto.
Krajem 1973. ozivljava se rad KUD-a „Krajina“ i primise me u Narodni ansambl a ujedno mi se pruzila mogucnost da se zaposlim na Radio Bihacu, gdje sam ostao 2 godine. Predsjednik KUD-a i direktor Radio stanice i Novinsko-izdavacke kuce „Krajina“ u to vrijeme bio je autoritativni, strogi i ujedno djecje duse divni covjek Bosko Marjanovic. Na zalost, nije vise medju nama.
Poslije toga prelazim u Graf. organizaciju Stamparija „Bratstvo“ Bihac, salju me na daljnje skolovanje u Graf. obrazovni centar u Zagreb, a potom u njemacku firmu „BASF“ na specijalizaciju. Cijelo vrijeme bio sam aktivan u KUD-u, i s njima sam u nekoliko navrata proputovao mnoge srednje-evropske zemlje.
Negdje polovinom 70-tih, upita me prof. Dado Galic, da li bi se prikljucio njegovj grupi. Imaju dogovorene svirke a njihov pjevac Ahmet Bajric je ionako povremeno s njima zbog obaveza prema izdavacima i turnejama. Posto sam radio u firmi u smjenama, uskoci Ibro Selmanovic pa smo se mijenjali a po nekad bili i zajedno. Podrucje Like u Hrvatskoj nas je drzalo i cuvalo kao kap vode na dlanu.
Lokali prepuni a za svadbe rasprodani i po godinu dana u naprijed, od Udbine do Ogulina. Ibro se kratko zadrza, izidje prva ploca i hit “Indira” i Ibro ode u profesionalce. Ja sam uvijek govorio da se u grkljan ne uzdam kao u alat, pa ostadoh u stalnom radnom odnosu, uz muziku kao najdrazu sporednu zanimaciju.
U grupi sa vrsnim harmonikasem, krusevljaninom Aleksandrom Acom Miljkovicem, Dadom Galicem, Batom Glusicom i kasnije Sandorom Nadjem, te povremeno Radetom Smiljanicem, ostao sam oko 16 godina, iako sam se u medjuvremenu ozenio, preselio u Cazin, i radio u tamosnjoj Tvornici kartona i ambalaze. U Cazinu sam upoznao divne ljude, cuvene “Cazinske tamburase”, koji na radost mnogih, traju i danas, te vrsnog pjevaca Hasku Mujadzica “Dzaninog”. Legendarnog harmonikasa Bajru Redzica sam poznavao od ranije. Rahmetli Bajro je bio ziva enciklopedija, sto se tice muzike. Znao je pjevati i svirati oko 5000 pjesama i, mislim, sve sevdalinke koje su ikad snimljene. Nikad nista drugo nije ni radio u zivotu nego svirao. Nekoliko godina bio je nezamjenjiv u kultnoj emisiji “Meraklije” Vehida Gunica.
Nakon izvjesnog vremena pokrenuo sam u Cazinu samost. djelatnost iz oblasti graf. struke. Poslije dobrog pocetka nasluti se i krenu neko ludo i ruzno doba. Posla umanjilo.
Nabavljajuci repromaterijal iz Austrije, ostvario sam neke kontakte i pristao na prijedlog da se zaposlim u Austriji, gdje se nalazim i danas.
Dok su trajale ratne strahote po Bosni, nisam uzeo mikrofon u ruke. Nisam mogao. Pred kraj rata, na jednoj humanitarnoj priredbi, Huse Osmanagic me prozva sa bine, i morao sam se „izvuci“ iz publike i na binu. Poslije toga sam povremeno negdje zapjevao. Uglavnom sam posjecivao koncerte popularnih pjevaca koji dodju, mnoge poznavajuci, a oni nisu mogli vjerovati da se ne bavim vise time, ubjedjujuci me da se ponovo aktiviram.
Poslije rata, ponovo sam preselio u Bihac, tamo se nadjem sa Dinkom Mujanovicem, koji je dugo godina vodio grupu “Rondo” iz Bihaca, te orkestar Bosnjacke zajednice “Preporod”. I padne dogovor da se snimi nekoliko sevdalinki i vec snimanih pjesama. Uradimo to u studiu kod Jaska Siljdedica, pa sam ja to opet nosao par godina neobjavljeno, da bi nakon slucajnog susreta pred vratima jednog restorana sa Dzavidom Ljubovcijem, za 10-tak dana (februar 2007) bijeljinski “Renome” objavio moj CD za 8 studijskih pjesama i 4 pjesme sa nastupa uzivo kao bonus. Ukupno 12 pjesama.
Moji prijatelji, Dinko Mujanovic i Tufo Veletanlic, kazu da vec pocnem pripremati pjesme za slijedeci CD ali sa novim pjesmama, jos neobjavljivanim. Ne znam, vidjecu jos, razmislicu. Ako i bude do toga doslo, zelja mi je da pjesme budu u duhu bosanske sevdalinke, sa posebnim osvrtom na kvalitetan tekst.